Strimujte ili preskočite: 'The Perfect Match' na Netflixu, demonstracija romantičnih komedija bivše zvijezde Nickelodeona Victorije Justice i demo snimka pastuha Adama iz 'Sex/Life'
Strimujte ili preskočite: 'Respect' u Amazon Prime Videu, gdje Jennifer Hudson vodi razočaravajuću biografiju Arethe Franklin
Reproducirajte ili preskočite: 'Gamestop: Rise of the Gamers' na Huluu, urnebesni dokumentarac u kojem autsajderi svrgavaju zle divove
Strimujte ili preskočite: 'Elon Musk Crash Course' na FX/Hulu, NY Times objavljuje dokumentaciju o problemima Teslinih autonomnih vozila s tehnologijom
Strimujte ili preskočite: Grijesi amiša na Peacocku, serija dokumenata o hroničnom seksualnom zlostavljanju unutar amiške zajednice
Strimujte ili preskočite: 'Pogledajte me: XXXTentacion' na Huluu, dokumentarac o životu i supernova karijeri pokojnog repera
„Randy Rhoads: Razmišljanja o ikoni gitare“ ispituje kratki život i ogroman utjecaj originalnog Ozzyja Osbournea iz benda Axeman.
Strimujte ili preskočite: 'Teen Titans Go! i DC Super Hero Girls: Mayhem in the Multiverse' na VOD-u, masivni crossover film sa oko milion likova
Strimujte ili preskočite: Sonic the Hedgehog 2 na Paramount+, uvjerljiviji, bučniji nastavak s više intelektualnog vlasništva i manje smijeha
Objašnjenje završetka epizode 'Mi posjedujemo grad': Jon Bernthal, David Simon i drugi odgovaraju na vaša goruća pitanja
Joy Behar oštro kritizira Saru Haines u žestokoj raspravi o kontroli oružja o 'stavovima': 'Zaustavite mentalno zdravlje!'
Ovogodišnji Filmski festival u Cannesu – prva godina najcjenjenijeg filmskog festivala na planeti – proizveo je mnogo dobrih i dragocjenih malih velikana, a ja odlučujem da ovu beznačajnost pripišem uskom grlu uzrokovanom COVID-om, koje je obustavilo 2020. godinu. Godine produkcije se sada nastavljaju. Po vašem skromnom kritičaru, naizgled vrhunski popis možda je proizveo remek-djelo (gledajući vas, apokaliptično doba Jamesa Graya) i višestruke neuspjehe koji idu dalje od pukog zločesta i približavaju se moralnom napadu (Iako crnačka drama o patnji Tori i Lokita i triler o ubistvu seksualnih radnika Holy Spider neobjašnjivo imaju svoje pristalice). Tradicionalno, ove nagrade se dodjeljuju pogrešnim filmovima, s Ruben Östlundovom široko zasnovanom satirom Trokut tuge 2017. godine s filmom Trg. Među strašnijim projekcijama na osrednjem filmskom festivalu, siguran sam da će sljedeća godina nesumnjivo donijeti blokbastere teškaških reditelja.
Ali nema smisla žaliti se, ne kada ujutro možete zamišljeno gledati u safirne valove Mediterana i pokušati se ne osramotiti dok se navečer družite na koktel zabavi s Julianne Moore. Što se tiče samog filma, bočne projekcije nude vrhunske sadržaje, poput nevjerojatnog putovanja u ljudsko tijelo - ne govorim o najnovijem filmu Davida Cronenberga, vjerovali ili ne - i uranjanja u Psihološka silueta u bujnu fantaziju. Neki od desetak filmova predstavljenih u nastavku već su osigurali ugovor za kina u SAD-u i bit će prikazani 2022. godine; drugi tek trebaju biti odabrani i mogli bi biti glavni streameri u post-prazničnoj pomami s ponudama. (Iznenadili biste se koliko Netflixovih najboljih stranih akvizicija prvi put pravi senzaciju u Palais des Festivals.) Čitajte dalje za pregled 12 najperspektivnijih premijera sa sunčanog juga Francuske, gdje najbolji... Dobro iskoristite svoje vrijeme dok još uvijek sjedite u zatvorenom prostoru, u mraku, satima.
Nakon što je u filmu „Astra“ očeve probleme gurnuo na rub svemira, James Gray svoj fokus na očeve i sinove dovodi do čvršćeg i neposrednijeg ličnog dosijea dok piše za ove fiktivne memoare – jedno od svojih najboljih dirljivih djela – rekreira njujorške filmove svog djetinjstva u ko zna koliko dugom periodu. Jevrejski mladić Paul Graff (Michael Banks Repeta, prilično otkriven) sanja da će jednog dana pretvoriti grafite svoje rakete u velikana umjetničkog svijeta, ali izazovi običnog života ga drže zauzetim: roditelji (Anne Hathaway i Jeremy Strong, oboje u najboljem izdanju) koji žele da se on odmori u školi, voljeni djed (Anthony Hopkins) koji je lošeg zdravlja i prebacuje se na privatni fakultet sa Reagan-ovim štreberima za pite. Gray sve to prikazuje u finim detaljima (on i njegova ekipa izgradili su repliku njegove bivše kuće u mjerilu koristeći kućne filmove i stare fotografije), dirljivije od srceparajućeg monologa zbog svoje intimnosti. Seks je dirljiviji od srceparajućih monologa. To je kao da špijuniraš u tuđe sjećanje.
Međutim, ključno je to što Gray vidi svoje mini-ja izbore kroz jasne oči odraslih. Moralna srž filma je o klasi – kako ona utiče na Paula na suptilne načine koje on ne može razumjeti, i kako njegovi roditelji utiču na njega na načine koje bi oni radije ignorirali ili racionalizirali. Paulovo prijateljstvo s crnim kolegom iz razreda (Jaylin Webb) je slatko i naivno, sve dok ih vrlo različite okolnosti njihovih života ne gurnu u suprotnim smjerovima, a Grayev očigledni osjećaj krivnje sugerira da ovo neslaganje možda i nije tako pasivno. Što se tiče roditelja, oni stalno vagaju svoje principe i svoje prakse, napuštajući javne škole za koje tvrde da nisu ništa bolji od njih i gledajući s visine na one za koje tvrde da ih podržavaju. Gray odbija izbrisati uznemirujuće bore nesavršene prošlosti, a iskrenost je ključ lijepe istine u svakom kadru ove jasno uočene šetnje stazom sjećanja.
Kao najpopularniji film festivala, David Cronenbergov povratak u svoje carstvo tjelesnog horora osjeća se kao povratak u širem smislu - veliki čovjek rođen s Olimpa. Umjetnik, podsjećajući kako svi ovi pretvarači i pozeri to rade. Viggo Mortensen i Léa Seydoux glume par performans umjetnika s jezivim nastupom: ona manipulira daljinskim upravljačem hirurške mašine, otvarajući vrata promatračima u ogrtačima i smokingima, uklanjajući užasne nove organe koje je njegovo tijelo proizvelo. Sindrom ubrzane evolucije. Kao Cronenbergov prvi nemetaforički umjetnički film, istovremeno je primamljivo i zadovoljavajuće projicirati njegov vlastiti pogled na status quo degeneriranog filma slabog čaja na njegove likove i njihove pozicije (mnoge od njegovih kalemljenih Ušiju ne mogu ni čuti!). Imitatori koji prodaju kopije njegovog stila.
Ali čak i nakon osmogodišnje pauze, Cronenberg i dalje sam pohađa časove. Njegove metode postaju sve čudnije i dalje od raspona heteroseksualnih žanrova u koje neki obožavatelji žele da ga uklope. Svi (posebno šaljivi Timlin Kristen Stewart) govore baroknim frazama ili teorijskim odlomcima; "Zaraza - šta nije u redu s njima?" je instant favorit. Tekstura filma ima neprirodan plastični reflektirajući sjaj, pogodan za uvodnu scenu s djetetom koje jede u kanti za smeće. Svijet sutrašnjice je doslovno i mentalno pothranjen, grčke plaže su prepune zahrđalih čamaca s blagim distopijskim okusom, a sintetički materijali su naš krajnji izvor hrane. Nevjerovatno, Cronenberg je kopao po stvarnom životu pišući ovaj scenarij prije svog nedavnog članka u Guardianu o mikroplastici, ali njegova predviđanja će samo postati snažnija kako planeta sve više tone u svoje sumračne godine. Umjesto toga, mogao bi ići dalje zauvijek.
Kad smo već kod tijela i zastrašujućeg potencijala da se ponašaju na nepredvidljive i odvratne načine: Ovaj dokumentarac iz Harvardovog laboratorija za senzornu etnografiju (daje nam putovanje u ribolov na dubokom moru, Levijatan) pruža neviđen pogled u klizavu, sluzavu zemlju čuda koju svakodnevno uzimamo zdravo za gotovo u nekoliko bolnica širom Pariza. Redatelji Véréna Paravel i Lucien Castaing-Taylor olakšavaju razvoj novih minijaturnih kamera sposobnih za snimanje snimaka veće vjernosti iz tankog crijeva i rektalnog lumena, razlikujući čistu avangardnu geometriju i visceralni intenzitet koji izmiče pozorištu. Da, nikada ne možete zaboraviti scenu sondiranja uretre gdje je duga metalna šipka postavljena na "Kalašnjikov mod" i zabija se u nečiju uretru, ili vidjeti kako igla probija šarenicu najhrabrijeg čovjeka koji je ikada čistio očnu jabučicu na Zemlji. Ali ako ste poput mene, ulazite u svaki novi film želeći pokazati nešto što nikada prije niste vidjeli, nema bolje garancije od toga.
Također, nije riječ samo o jednostavnom grubom poduhvatu. Naučili smo da su funkcije same bolnice složene i međusobno povezane kao i ljudsko tijelo, s različitim organima koji rade u harmoniji. Tokom stimulacije prostate, čujemo hirurga kako grdi svoje medicinske sestre i pomoćnike zbog problema koji su izvan njegove kontrole, što je aluzija na nedovoljno finansirane i nedovoljno osoblje zbog kojih su Amerikanci trenutno toliko zabrinuti. Paravel i Castaing-Taylor pokazali su veliko interesovanje za osnovne aktivnosti ovih velikih institucija, a najuzbudljiviji snimci dolaze iz perspektive kapsule za prijenos datoteka koja putuje kroz mrežu pneumatskih cijevi koje se križaju po zgradi brzinom warpa. Posljednja plesna sekvenca - savršeno postavljena za "I'll Survive" - je kao posveta onome što obična osoba misli o radničkoj klasi, poput vlastitog srca koje nehotice kuca, što je nevidljivo za nastavak života dok ne stanemo i ne razmislimo o tome koliko je nevjerovatno što možemo krenuti dalje.
EO (izgovara se i-au, od srca preporučujem da to sada nekoliko puta izgovorite naglas) je magarac i, pa, vrlo dobar dječak. Prvi film 84-godišnjeg poljskog gurua Jerzyja Skolimowskog u sedam godina prati magarca koji ne odustaje dok radi stvari na selu, uglavnom preživljavajući i svjedočeći iskušenju. Ako ovo zvuči kao parodija duboke sofisticiranosti evropske umjetničke akademije - uostalom, to je labavi rimejk klasika iz 1966. godine, Au Hasard Balthazar - nemojte se obeshrabriti hladnim minimalizmom. To je čista gozba, opuštajuća i meditativna poput ledenog jezera, sa zapanjujućim kadrom koji visi naopako, pretvarajući drveće u oštro reflektirajuće nebodere. Ekspresivna, zapanjujuća igra kamerom oživljava ovo 88-minutno čudo, redovno isprepleteno sa EDM bljeskalicama i eksperimentima s crvenim šarkama.
Niko ne podcjenjuje osnovni šarm same četveronožne zvijezde, ujedinjene od strane šest životinjskih glumaca u njihovoj neukrašenoj, hrišćanskoj čistoti. EO jede mrkvu. EO susreće neke fudbalske huligane koji misle da će trava koja ga puni pivom i sačmaricama biti otrovni plin. EO je ubio čovjeka! (Evo ga. Nijedna porota ga neće osuditi.) Teško je ne voljeti EO-a ili se posvetiti nezgodama skitnice gdje on luta uglavnom kao udaljeni posmatrač. Uzete u cjelini, različite epizode filma slikaju Poljsku u duhovnoj krizi, od besprijekorne Isabelle Huppert kao napaljene maćehe do neočekivano otpuštenog svećenika koji se manifestuje. Ali podjednako je lako prepustiti se smirujućoj energiji koja izvire iz našeg novog magarećeg junaka i prirodnog pejzaža kroz koji nas polako, ali sigurno vodi. Zauvijek EO.
Nakon što je dobio pohvale kritike i hiljade obožavatelja za svoj rad na filmu "Normal", Paul Mezcal glumi u filmovima Anna Ross Holmer i Sarah Davis od 2016. godine. Malo poznati prvi film od filma The Fits uvjerljivo argumentira za vlastiti status filmske zvijezde. Sa vedrim šarmom, Mezcalov rasipnik Bryan skriva ružne stvari ispod sebe dok se vraća u irsko ribarsko selo koje je napustio prije mnogo godina kako bi započeo ispočetka u Australiji. Želio se vratiti gradskom poslu sakupljanja ostriga kojim dominira lokalna tvornica morskih plodova, pa je nagovorio svoju majku koja je tamo radila (Emily Watson, koja je priredila sjajan show na festivalu) da dizajnira neku zamku za sebe. Ona vjeruje da on ne može učiniti ništa loše i rado prihvata njegov mali plan, njeno blago popuštanje morala koje će uskoro biti stavljeno na kušnju višim ulozima.
Tada se dogodilo nešto strašno, najbolje ne otkrivati, suprotstavljajući dvije zvijezde jednu drugoj u neobično dubokoj glumačkoj predstavi, s Watson koja blista dok sumnja da bi je radije pojela. Davies i Holmer (razoran scenarij Shanea Crowleyja i Fodhle Cronin O'Reillyja vodio je njihovu imitaciju Irske) dopustili su da osmotski pritisak raste i raste do nepodnošljivog intenziteta, sagorijevajući u šokantnom vrhuncu. To nas ostavlja s uznemirujućim pitanjima o tome kako se ponašamo u istoj situaciji. Sve vrijeme možemo uživati u prekrasnoj kinematografiji Chaysea Irvina, pronalazeći pametne izvore svjetla u mnogim noćnim scenama i hrapav sjaj u sivom dnevnom svjetlu. On daje sve od sebe da snimi sve zlokobne, zabranjujuće vode koje se vrte oko ove moralne drame, mračne praznine koja se proteže u beskonačnost, poput dubina ljudske duše, bez kompromisa ili sažaljenja.
Bilo bi glupo od Netflixa da ne otme rediteljski debi Lee Jung-jaea, koji je najpoznatiji po ulozi u njihovom blokbasteru "Squid Game". (Stavite ga u svoju Algorithmic Synergy cijev i popušite!) Ambiciozan, lutajući, histerično nasilan, pritiska mnoge dugmiće koje Big Red N voli u svojim drugim post-factual originalima, i koristi dovoljno velike - prekrasne veličine da raznese mali ekran na kojem bi jednog dana mogao živjeti. Špijunski ep odvija se u posebno burnom vremenu u historiji Južne Koreje, kada je vojna diktatura obračunala s demonstrantima, a njihove lobanje i tenzije su se ponovo rasplamsale s neprijateljskim susjedom na sjeveru. Usred haosa, izbila je igra mačke i miša unutar južnokorejske CIA-e, gdje su se šef vanjskog odjela (Lee Jung-jae, istovremeno i na dužnosti) i šef unutrašnjeg odjela (Jung Woo-sung, koji se već pojavio u takvoj situaciji) utrkivali da otkriju krtice u web drami "Steel Rain" i "Iran: The Wolf Brigade"). Obojica vjeruju da se kriju u protivničkom timu.
Dok njihova istraga prolazi kroz niz slijepih ulica i začaranih krugova, kulminirajući planom za atentat na predsjednika, dva elitna agenta zajedno razmišljaju kako bi se uzdigli do božanske ravni. Ne mogu dovoljno naglasiti ogroman broj smrti u filmu koji traje dva i po sata, kao da je Lee ugovorno obavezan da digne u zrak najmanje 25 ljudi u svakoj sceni. On orkestrira ove krvoproliće simfonije sa staromodnim znanjem, svodeći CGI na minimum i maksimizirajući pakete za squib u takvom broju da industrija ostaje profitabilna godinama koje dolaze. Labirintni scenariji zahtijevaju svako zrnce vaše pažnje, a zahtjevi za trajanje su toliko visoki, ali oni koji nisu zbunjeni konvolucijom mogu osjetiti neobično grube uzorke u špijunskim slikama. (A oni koji se izgube i dalje mogu biti okupani krvlju.)
Zaista čudan film, čovječe: Brett Morgan, nadolazeći HBO dokumentarac o Davidu Bowieju, ne može se ni uklopiti u ovaj jednostavan opis, više je kao brzi kolaž slika i referenci, poput solarnog sistema koji se okreće oko najfascinantnijeg muzičara u historiji. Uvodne minute prolaze kroz niz kolaža isječaka koji ne prikazuju samo samog art-rock vanzemaljca, već i sve naznake koje bi nam mogle dati cijelu njegovu neopisivu gestalt pozadinu. Pored spota "Ashes to Ashes" ili uživo nastupa "All the Young Dudes", možemo uhvatiti i naznake klasika nijemog filma kao što su Nosferatu (mršavi autsajder kojeg se boje obični trgovi), Metropolis (Bowie u berlinskom industrijskom njemačkom minimalizmu koji je vrijeme favoriziralo) ili Dr. Mabus Kockar (još jedan vajmarski artefakt o čovjeku koji može baciti čini na svoju publiku). Čak i ako se ove veze čine krhkim, možemo ih učiniti smislenima i oduzeti sve uvide koje izvučemo iz ovih Rorschach testova pop kulture.
Kako film traje, doduše, dva i po sata, prelazi iz eksperimentalnog u rutinski dio. Prvi sat se fokusira na sveobuhvatne teme poput Bowiejeve biseksualnosti ili njegovog stila odijevanja, a ostatak je hronološki poredan, vodeći nas kroz boravke u Los Angelesu i Zapadnoj Njemačkoj, njegov odnos sa supermodelom Iman, brak, a prekretnica u 90-ima bio je populizam. (Međutim, njegovo flertovanje s kokainom je s poštovanjem preskočeno.) Ovi dijelovi pružaju koristan brzi kurs za Bowiejeve početnike, a za one koji su već vješti, ovo je ponovno posjećivanje nekih od njegovih dobrih načina za kuhanje. Morganovo petogodišnje potpuno izvještavanje o rock zvijezdi nema mnogo velikih otkrića, ali slobodno-asocijativni načini na koje pristupa i dalje mogu oživjeti misteriju koja ionako neće izaći iz mode.
Svaki rumunski film govori o tome koliko je strašno živjeti u Rumuniji, zemlji korumpirane vlade, disfunkcionalne javne infrastrukture i seljana koji su mrzovoljni od mržnje. Najnoviji film bivšeg dobitnika Zlatne palme Cristiana Mungiua, koji je i dalje jedini reditelj u zemlji koji je osvojio glavnu nagradu festivala, fokusira se na posljednji dio. U maloj izoliranoj zajednici negdje u Transilvaniji, ekskluzivni ekspres lonac je u opasnosti da eksplodira kada neki migranti iz Šri Lanke dođu u grad da rade u lokalnoj pekari. Reakcija stanovnika zvučala je kao tok rasističke svijesti koju bi Amerikanci shvatili kao bliske rođake Trumpove ideologije: došli su da nam uzmu poslove (niko od njih se nije potrudio da uzme svoj), željeli su nas zamijeniti, oni su agenti zlonamjernih stranih sila. Zapanjujući jednokratni snimak tokom gradskog sastanka oslobađa rijeku žuči, a maska logike polako se spušta dok građani priznaju da jednostavno ne žele nikoga drugačijeg vidjeti.
Ako to zvuči kao jadna uzbrdica, ima dovoljno ideološke vatre i hladne, majstorske fotografije da očara čak i najiscrpljenije posjetitelje festivala. Mungiu nas vodi kroz snježne šume i zemljane puteve, fotografirajući sve to na distanciran način koji može prizvati slike ljepote jednako lako kao i ružnoće. Radnja je cvjetnija nego što bi politička opsada mogla sugerirati. Medvjedi su veliki dio stvari, kao i sviranje violončela vlasnika pekare. U središtu filma sa snažnim stranačkim principima, ona je također dio moralne dileme, a njen altruizam prema imigrantima mogao bi biti dimna zavjesa za iskorištavanje onoga što ona u konačnici smatra jeftinom radnom snagom. Niko nije izašao posebno dobro iz ovog filma, snažan i beskompromisan pesimizam koji nismo mogli dobiti iz holivudske filmske produkcije, ili, što se toga tiče, američkog nezavisnog kruga. Amerika poput ove nikada neće postojati, iako su nacionalne patologije toliko slične da bismo se mogli pogledati u razbijeno ogledalo.
Uzmimo satiru svijeta umjetnosti, gdje se svo rivalstvo, beznačajno ogorčenje i potpuni očaj podrazumijevaju i svode na najniže zamislive rizične termine. Osim toga, Michelle Williams je vjerovatno najbolja uloga u njenoj karijeri. Zatim uklonite što više akcije koliko scenarij može podnijeti bez da ga razbijete, kao da je namijenjeno publici kojoj je prethodni film redateljice Kelly Reichardt, "Prva krava", bio previše uzbudljiv. Publicitet je bio izvršen. Tolika je dužina ovog delikatnog portreta žene koja se suočava s granicama svojih talenata u oblasti koja kao da nema nikakve veze s njom. Williams glumi problematičnu Lizzy Carr, malu kiparicu u sada ugašenom Oregonskom institutu za umjetnost i zanate, koja pokušava da se uskladi s predstojećom izložbom, ali ono što vidi... Smetnje su svuda: njen stanodavac/prijatelj (Hong Chau, sve je bolji od drugog) neće da joj popravi bojler, povrijeđenom golubu je potrebna njena stalna briga i pažnja, mirna snishodljivost gostujuće umjetnice je izluđuje.
Ali Reichardtin tragični genijalni potez leži u njenoj sugestiji da Lizzy možda neće biti izrezana za to. Njene skulpture nisu loše, ne gore s jedne strane kada se peć neravnomjerno zagrijava. Njen otac (Judd Hirsch) je cijenjeni keramičar, njena majka (Marian Plunkett) vodi odjel, a njen mentalno nestabilan brat (John Magga) Law) ima iskru inspiracije za koju se Lizzie može boriti. Izložba u galeriji Climax - iako se riječ "Climax" koristi za opis filma tako odlučno suptilnog i cool u atmosferi univerzitetskog grada zapadne obale - odvijala se poput blage farse, male uvrede njenog života naslagane jedna na drugu dok sikće na brata da je pusti da se opusti od besplatnog sira. Za Reichardt, dugogodišnju profesoricu Barda, ironija njene vlastite aproksimacije je više duševna nego sarkastična, karakterizirana određenim uvažavanjem svakog okruženja koje ambicioznim ekscentricima omogućava da budu svoji u svom vremenu.
Najbolja špica pripada ovoj psihodrami najbolje čuvane poljske tajne Agnieszke Smoczyńske, koja uspješno prvi put probija engleski jezik. Svako ime se čita naglas, a zatim komentira nekoliko tinejdžerskih glasova, mrmljajući „Oh, volim ovo ime!“ Na primjer, Michaelovo nasmijano lice bljesne preko ekrana. Nije to samo dobra poenta. Ovo je uvod u univerzum Usamljenog ostrva koji su stvorile i nastanjivale June (Leitia Wright) i Jennifer (Tamara Lawrence) Gibbons, par crnkinja koje su doslovno živjele u Walesu 70-ih i 80-ih. Sklonivši se u svoju vezu i upadajući u stanje selektivne suzdržanosti u malom, potpuno bijelom selu, njihovo povlačenje iz okoline na kraju ih dovodi u tragični haos azila Broadmoor. U ovoj autentičnoj naraciji, Smoczyńska i autorica Andrea Seigel istražuju neobičnu psihološku unutrašnjost koju djevojke dijele, zamišljajući kako bi se takva ekstremna iskustva mogla osjećati iznutra prema van.
Kao što moraju biti za djevojke, prekid u realizmu zasljepljuje na način s kojim se monotonija njihovog svakodnevnog života ne može mjeriti. Izuzetno zgužvani stop-motion snimci prikazuju figure s ptičjim glavama kako lutaju dimenzijama krep papira i filca, a povremene muzičke figure prenose uznemireno unutrašnje stanje sestara deklarativnim jezikom, grčkim horom. (Isto kao i Smoczyńskina briljantna predstava ubica-sirena-striptizeta The Lure, iz Poljske.) June i Jennifer zamišljaju sebe kako ulaze u utočište zasićeno bojama gdje sve može biti besprijekorno, sve dok se smješaj ne vrati u stvarni život i mi ne budemo u šoku. U romantičnoj stvarnosti, sportašice pokušavaju izvoditi gimnastiku sa djevojkama iz skloništa nakon što ih bodre. Kako se njihova zajednička situacija pogoršava i sudovi ih razdvajaju, možemo samo vidjeti neprijateljske sile kako uništavaju njihova privatna sigurna utočišta, niz formalnih salta unatrag koji su se pojavili usred komentara o nedostatku usluga mentalnog zdravlja u Velikoj Britaniji.
Mad Max je sada iza njega, a George Miller se vraća s ovom neočekivanom modernom bajkom o čovjeku po imenu Alicia Binney (Tilda Swinton, vrhunska forma) i duhu (Idris Elba, Blistavi i Divovski) kojeg je upravo pustila iz boce koju je kupila na Istanbulskom bazaru dan ranije. Znate proceduru, on je ovdje da ispuni njene tri želje i pusti je da ih koristi kako želi, ali budući da i ona zna proceduru, nije spremna upasti u neke "pažljive" zamke. Da bi je uvjerio u svoju dobru volju, smislio je fantastičnu priču o tome kako je proveo protekla tri milenijuma, CGI ekstravagancu koja u bilo kojem trenutku nadmašuje većinu studijskih projekata te vrste tokom cijelog svog trajanja. Može se prizvati više mašte. Od dvorca kraljice od Sabe do dvora cara Sulejmana Veličanstvenog, magija, intrige i strasti prolaze kroz putovanja kroz drevni Bliski istok.
Ali ovo čudesno putovanje ima neočekivano odredište koje kulminira suptilnom ljubavnom pričom ove dvije zalutale istomišljenice. Oni prekidaju svoju usamljenost dijeleći radost pripovijedanja, a Millerova ugniježđena narativna struktura ih tjera da učine i više od toga. Kao što je Alithea objasnila u akademskom govoru na konferenciji pri početku filma, mi izmišljamo mitove kako bismo shvatili zagonetni svijet oko nas, a Miller je postigla značajan podvig kombinovanja ovog osjećaja strahopoštovanja sa... Osjećaj inventivnosti donosi znanje u moderni svijet ugušen tehnologijom. Naravno, filmski stvaraoci nisu Luditi; ovisnici o vizualnim efektima bit će očarani lukavim korištenjem digitalnih ukrasa i kreacija u punoj veličini, bilo da se radi o zapanjujućim snimcima praćenja boce u okean iz ptičje kandže ili transformaciji u pauka nalik Gigeresku... Trenutno gorivo noćne more mutantnog ubice zatim se rastvara u bazen skarabeja.
Riley Keough se pridružuje Gini Gammell u rediteljskoj stolici za povoljan početak sljedeće faze njihovih karijera. (Njih dvoje već imaju još jedan zajednički projekat u pripremi.) Odbacili su svaki nagovještaj holivudske taštine, a pleme Oglala Lakota zarađuje za život oko ovog neorealističkog rezervata Pine Ridge u Južnoj Dakoti. Mogu. Za lokalnog klinca Matha (LaDainian Crazy Thunder) i starijeg Billa (Jojo Bapteise Whiting), to uglavnom znači krađu i prodaju droge, dilanje malih količina metamfetamina, radno vrijeme na obližnjim farmama i fabrikama purana ili prodaju pudli koje uzgajaju kako bi duže igrali igru. Kada nemate novca da išta radite, ne preostaje ništa drugo da radite, činjenica koju razumije većina filmova koji se zadovoljavaju druženjem s mladim ljudima, samo tražeći nešto da ispune svoje slobodno vrijeme.
Ako vam ovo zvuči kao da autsajderi Keough i Gammell previše romantiziraju siromaštvo ili se kreću u suprotnom smjeru eksploatacije, razmislite ponovo; nakon što su scenaristi Bill Reddy i Franklin Sue Bob (Vođeni Sioux Bobom) i glumačka postava stvarnih stanovnika Pine Ridgea, oni vješto identificiraju teške tonske šavove bez fokusiranja na teške tonove. Ovi likovi moraju se nositi s mnogo sranja od odraslih oko sebe - Matovog povremeno nasilnog oca, Billovog bijelog šefa - ali poput mladih ljudi u stvarnom životu, kada se jednom nastave družiti i zezati, bijeda će doći s njihovim leđima s prijateljima. Odvojeni vrhunac potvrđuje najodvratnije namjere filma da slavi i osnažuje ljude marginalizirane od strane društva kojim dominiraju bijelci i koje ih s prezirom gleda kada ih razmatra. Rediteljski umovi Keough-Gammella su tu da ostanu, a nadamo se da će i njihovi harizmatični saradnici, najistaknutiji laički glumac kojeg smo vidjeli od Chloe Zhao u filmu The Rider.
Vrijeme objave: 02. juni 2022.
